beats by dre cheap

loves all of you

Da u svakoj nesreci moze da se nadje i poneka sreca, uvjerila sam se sama kada sam prenesrecno i prebaksuzno obnovila godinu na psihologiji. U toj nesreci ja sam se zblizila sa profesorima sa psihologije koji su mi maksimalno izasli u susret, vidjela koliko jaka umijem da budem i, sada se cini, najkuprnije od svega - upisala sam drugi fakultet.
Pisala sam vec o tome kako me je samo par ljudi podrzavalo, ali pisala sam i o tome kako se nisam dala. Jednostavno neke stvari covjek mora da prodje sam. I moze, sto je jos bitnije. Ne treba nam striktno za sve neko da nas pogura. Mozemo mi to sjajno i sami.
Uvjerih se ja...
3 sedmice predavanja su meni sasvim dovoljne da kazem da su obnova godine i upis novog fakulteta dvije mnogo dobre stvari koje su mi se desile u posljednje vrijeme. Ma kako god ja (ne)zavrsila, toliko stvari cu cuti i nauciti za samo jednu godinu predavanja, da sam naprosto ponosna sto sam tu gdje jesam.
Ovo je pravi momenat da kazem svima koji se dvoume oko nekih malo hrabrijih i vecih poteza da ih svakako ucine, jer i ako se ispostave kao greska, donose u nase zivote toliko novih stvari da je to vrijedno svake zrtve.
Stvarno jeste.
I... koliko li covjek odraste za samo 3 godine. Od buntovnog brucosa kakav sam bila na psihologiji, do brucosa koji sjedi stalno u prvom redu, prati, zapisuje, upija... do brucosa koga zanima samo znanje, znanje, znanje... napredak. Do brucosa koga uopste ne zanima ishod, vec cijeli put koji ce proci, pa tek onda i ishod.
Kada je put kojim idete kvalitetno poplocan, ne bojte se da necete stici na odrediste.
Stvarno se ne bojte...
Osim toga, od obicnog, malog, sitnog volontera u Domu za nezbrinutu djecu unaprijedjena sam u koordinatora svih volontera, jer su i psihologica u Domu i predstavnici organizacije koja sprovodi dati volonterski projekat, u meni prepoznali pravu osobu za to. A da ne govorim o tome da sam saznala da me djeca stalno spominju i govore da sam im najbolja. Ne trebam dodatno naglasavati da je to uspjeh nad uspjesima.
Ispostavilo se da je ovo jedna od uspjesnijih godina mog zivota... hiljade sati kvalitetno utrosenog vremena, 10ak polozenih ispita, upisan drugi fakultet, polozen vozacki (ako Bog da ubrzo), 4 razlicita volonterska programa (od kojih 2 na poziciji koordinatora), istrcan polumaraton, desetine odgledanih filmova, desetine procitanih knjiga, bar jednom mjesecno posjeta kinu ili pozoristu, desetine radionica, naucene osnove kuvanja, stotine sati provedenih sa porodicom, stotine sati provedenih sa prijateljima, sati i sati ludog provoda, bar 6-7 putovanja... Ma ne znam... ni ne pada mi na pamet sve, a znam da je dosta toga sto sam izostavila.
I na kraju, ali najvaznija od svega, stvar na koju sam najponosnija - ostala sam ljudina. Znam da jesam. I svaki dan sam srecna sto postojim i sto sam bas ono sto jesam.
Jos ljubav pricekam da me stigne i potpuna sam osoba.
Sigurna sam da jesam.
Kako je zivot lijep.

in case u didn't know...
http://whennothinggoesright.blogger.ba
18/10/2016 00:10